„ŽIVE SLIKE“ IZ ŽIVOTA DORE PEJAČEVIĆ (1885. – 1923.)

Poštovani posjetitelji!

Provest ćemo vas stazama Perivoja oko dvorca obitelji Pejačević na kojima ćete, uz kušanje vina, moći pogledati i tzv. žive slike posvećene životu i radu Dore Pejačević, postavljene uz 100. obljetnicu njene smrti koju obilježavamo ove godine. Žive slike su specifičan dramsko-likovni kazališni žanr koji svoj procvat doživljava od sredine do kraja 19. stoljeća, upravo u Dorino vrijeme. Možemo pretpostaviti da su žive slike bile izvođene i u prostorima Dvorca Pejačević, a članovi obitelji bili nazočni prigodom njihove izvedbe, a možda i glumili u njima.
Žive slike izvodit će članovi HKD „Lisinski“ iz Našica u rekonstruiranim povijesnim kostimima s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Svaka scena bit će popraćena malim glazbenim uvodom, a tijekom trajanja scene narator čita prigodan tekst.

* Tekstove su pripremile Renata Bošnjaković i Silvija Lučevnjak iz Zavičajnog muzeja Našice, a scene je uvježbao Miroslav Šarić, predsjednik HKD „Lisinski“.


1. Slika – ROĐENJE DORE PEJAČEVIĆ
Mizanscena: Lila sjedi na fotelji, u naručju drži lutku (Dora) povezanu u jastuk. Uz fotelju stoji ili se naslanja na nju Teodor Pejačević. Pogledi Lile i Teodora upućeni su u lutku (Doru).
Narator: O mjestu rođenja Dore Pejačević postojale su različite informacije. Ponegdje se navodilo Našice, a ponegdje Budimpešta. Istraživanja su pokazala da je Dora rođena 10. rujna 1885. godine u Budimpešti. Kao i druga djeca plemićkih obitelji, i ona je na krštenju dobila nekoliko imena: Marija Teodora Paulina Sofija, od kojih je ime Teodora dobila prema ocu Teodoru, a znači „Božji dar“. U životu će se služiti i potpisivati kraticom toga imena - Dora. Njen otac Teodor grof Pejačević bio je najstariji sin i nasljednik Ladislava grofa Pejačevića, našičkog veleposjednika, koji se 1881. godine, dok mu je otac obnašao dužnost hrvatskog bana, vjenčao s Elizabetom, mađarskom plemkinjom iz barunske obitelji Vay. Dora je bila njihovo treće dijete u samo četiri godine braka, rođena nakon dvojice sinova. Godinu dana nakon Dorinog rođenja grof Teodor postao je veliki župan Županije virovitičke te kraljevskog i slobodnog grada Osijeka i na tom je položaju ostao sve do 1901. godine. Rano djetinjstvo njen otac provodi između Našica i Osijeka, u kojem županija ima svoje sjedište. Pretpostavljamo da je imao na raspolaganju stan u Županijskoj palači, reprezentativnoj zgradi koja i danas služi Osječko-baranjskoj županiji za različite urede i kao sjedište županijske Skupštine, a u kojem su povremeno boravili i članovi Dorine obitelji, no ona najveći dio vremena sigurno boravi u Našicama.

2. Slika – DORINA OBITELJ
Mizanscena: kopiramo prizor s obiteljske fotografije nastale oko 1893. godine, prisutni su Dora, otac i majka, djed i baka, braća Marko i Elemer, sestre Lila i Gabrijela.
Narator: Dora je odrastala uz roditelje, braću Marka i Elemera odnosno Velimira te sestre Elizabetu, zvanu Lila poput majke, i Gabrijelu. U našičkom dvorcu žive i njen djed i baka po ocu, grof Ladislav Pejačević i njegova supruga Gabrijela. S obzirom da su joj djed, baka i majka rođeni u Mađarskoj i bili izvorni govornici mađarskog jezika, pretpostavljamo da je to prvi jezik kojeg je Dora govorila, iako je kasnije izvrsno svladala druge jezike, pa tako i hrvatski.
Fotografija po kojoj je nastala ova scena snimljena je u Našicama, oko 1895. godine. Dora ovdje ima oko 10 godina, sjedi na stolici s dugom crnom raspuštenom kosom. Njena baka Gabrijela drži u krilu svoju imenjakinju, Dorinu najmlađu sestru Gabrijelu. Desno od Dore su njeni roditelji, Teodor i Lila, uz koje stoji Dorina mlađa sestra Lila. Uz djeda Ladislava je Dorin stariji brat Marko, uz uz njega mlađi brat Elemer ili Velimir. Sudbina nije bila naklonjena djeci ove obitelji, jer svi osim Dorine sestre Gabrijele umiru mladi. Sestra Lila preminula je kao djevojčica, 1897. godine, Dora i brat Marko iste godine, 1923, a brat Elemer umire samo četiri godine nakon njih, 1927. godine. Nadživjela ih je sestra Gabrijela, no nakon skandala zbog rastave od prvoga supruga i ponovnog vjenčanja prekinula je veze s obitelji, a umrla je u Švicarskoj, 1977. godine.

3. Slika – DORA I KNJIGA
Mizanscena: Dora sjedi na fotelji, u ruci drži knjigu. Uz nju je stolčić s knjigama.
Narator: U Dorinoj ostavštini koja se čuva u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu pronađen je Dnevnik pročitanih knjiga, gdje je uz precizne podatke o pročitanoj literaturi Dora unosila i komentare na pročitane tekstove, a sačinila je i popis knjiga koje je još namjeravala pročitati. Dnevnik obuhvaća razdoblje od 1902. do 1921. godine, tijekom kojeg je pročitala 470 knjiga iz književnosti, filozofije, glazbe, religije, povijesti i prirodnih znanosti. Veliki dio tih knjiga Dora je čitala u Našicama, jer je obiteljski dvorac sadržavao bogatu kućnu biblioteku s temeljnim djelima svjetske lijepe književnosti. Gotovo sva djela Dora čita na izvornim jezicima. Posebnu je pažnju poklanjala filozofskim djelima, a iznimno je zanimaju Nietzscheova ostvarenja. Njen interes sezao je i izvan filozofije zapadnog kulturnog kruga, pa je čitala i djela indijskih mislilaca. Čitalačka praksa Dore Pejačević nije bila samo razonoda, ona je bila neprekidno samopropitivanje i potraga za vlastitim određenjem koje je na koncu pronašla u svom nomadskom identitetu. O takvim stavovima, koji su proizašli iz dubokih promišljanja pročitane literature i zapažanja svijeta oko sebe, govori u pismu iz srpnja 1920. godine koje je pisala prijateljici Rosi Lumbe-Mladota, sestri svoga budućeg supruga: Doista je tužno na tom svijetu, i čovjek poput mene ne može se odlučiti ni za jednu klasu, jer u svim klasama vlada ograničenost, okorjelost i naposljetku glupost: mi smo (ja ipak pribrajam Tebe k sebi) pojedinačni ljudi koji traže i nalaze pojedince; a kao takvi ne pripadamo nijednoj klasi, bez domovine smo, osamljeni i često žalosni…

4. Slika – DORINO ŠKOLOVANJE
Mizanscena: Dora sjedi uz stol i piše. Uz nju stoji učitelj/učiteljica s knjigom u ruci i prstom pokazuje na ono što ona piše.
Narator: Dora nije nikada pohađala javne škole, već je svoju naobrazbu stekla kod privatnih učitelja i samoobrazovanjem. Zanimljivo je istaknuti da nije pohađala niti internatsku školu, što je bilo uobičajeno za mlade plemkinje toga vremena. Njezina izvrsna privatna učiteljica i guvernanta u djetinjstvu bila je Miss Davison, koja je i kasnije ostala uz Doru kao njena pratilja na brojnim putovanjima. Ovoj engleskoj guvernanti može se zahvaliti Dorino odlično poznavanje engleskog jezika. Dora govori mađarski, njemački, engleski, francuski, hrvatski, a vjerojatno poznaje i osnove talijanskog jezika. Svoje prve glazbene poduke također je stjecala u roditeljskom domu. U Našice već u Dorinom ranom djetinjstvu dolazi iz Pešte orguljaš Karoly Noszeda, boraveći u našičkom dvorcu tijekom ljeta. Noszeda je bio svestrani glazbenik, a kasnije je djelovao kao dirigent i direktor opere u Budimpšeti. Svoje prve radove Dora stvara u dobi od dvanaest godina. Po navršenoj četrnaestoj godini, počinje se ozbiljno baviti glazbom te od 1902. do 1905. godine boravi u Zagrebu gdje privatno uči glasovir, violinu i instrumentaciju. Nakon Zagreba Dora odlazi u inozemstvo i iskustva stječe u metropolama poput Dresdena i Munchena. Nakon 1912. godine opet duže boravi u Našicama, no često odlazi na brojna putovanja, diljem Europe, a posjećuje i Egipat.

5. Slika – DORA I PRIJATELJI
Mizanscena: dvije žene i muškarac stoje rukom pod ruku ispred Dore, koja ih fotografira
Narator: Dora se kretala u elitnim krugovima svoga vremena, a obitelj Pejačević družila se sa slavonskim plemstvom, no često je posjećivala i prijatelje i poznanike u Zagrebu, Budimpešti i ostalim gradovima. U djetinjstvu i mladosti Dora je sklopila brojna prijateljstva, među kojima se ističe njeno prijateljevanje sa Sidonijom Nadherny von Borutin, članicom plemićke obitelji koja je imala dvorac u Janovicama, danas u Češkoj. Tamo se družila s vrhunskim intelektualcima toga vremena, jer se u Sidonijinom krugu prijatelja nalaze poznati austrijski književnici Rainer Maria Rilke i Karl Kraus. Na Dorino stvaralaštvo posebno je utjecao Karl Kraus, čija djela Dora intenzivno čita, pa i sklada na njegove tekstove.
Njeni prijatelji često je posjećuju u Našicama, posebno preko ljeta, koja obitelj Pejačević najčešće provodi na svom slavonskom posjedu, dok su zime bile rezervirane za odlaske u veće gradove i turistička mjesta diljem Europe. Početkom 20. stoljeća u posjet Našicama dolazi joj prijateljica Elizabeta grofica Drašković, nekoliko godina starija od Dore i sa sobom donosi fotografsku kameru, kojom snima Doru i članove njene obitelji, našički dvorac i njegovu okolicu. Dora i sama uzima kameru u ruke te fotografira svoje prijatelje.

6. Slika – DORA I MAJKA LILA
Mizanscena: Lila sjedi u fotelji s otvorenom lepezom u ruci, Dora stoji uz fotelju
Narator: Snažan utjecaj na umjetnički razvoj mlade Dore imala je njezina majka Elizabeta, koju zbog ljubičastih očiju u obitelji zovu Lila. Poput Dorine bake Gabrijele i njena je majka bila sklona umjetnosti te bila pokroviteljica raznih glazbenih društava, pa tako i Hrvatskog glazbenog zavoda u Zagrebu. Uz muža Teodora podržavala je i razvoj mlade hrvatske likovne scene, osobito se istaknuvši tijekom razdoblja banovanja svoga supruga Teodora, od 1903. do 1907. godine. Bilo je dovoljno da se čuveni hrvatski povjesničar umjetnosti i promotor likovne kulture, Isidor Kršnjavi, naš slavni sugrađanin, obrati „presvijetloj banici“ i značajna su sredstva bila usmjerena za otkup umjetnina i kao pomoć mladim umjetnicima. Lila je bila poznata po svom glazbenom i glumačkom talentu, a javno je nastupala kao pijanistica i sopranistica, najčešće u dobrotvorne svrhe.
Pretpostavljamo da je upravo Lila otkrila Dorin izniman talent te ga je podržavala i usmjeravala, zajedno sa suprugom. No Dora je u svome glazbenom razvoju otišla daleko dalje, nije se zadržala na razini odgoja kakav je bio uobičajen za mlade plemkinje onoga doba, koje su se obrazovale s namjerom da mogu muzicirati u obiteljskom krugu, za prijatelje i goste. Dorin životni put sve više ju je odvajao od majke, koja je zasigurno očekivala da se njena lijepa i pametna kći sretno uda i zasnuje vlastitu obitelj. Poznato je da Lila početkom 20. stoljeća doživljava psihičke krize, koje se očituju u napetim odnosima sa članovima obitelji, što se može pratiti i u nekim Dorinim zapisima. Lila postaje sklona depresijama i često boravi na dugom liječenju u privatnim sanatorijima daleko od Našica. Pritisak na Doru se povećava, a raskorak s očekivanjima roditelja postaje sve veći, o čemu svjedoči i rečenica iz jednog Dorinog pisma koja glasi: Jer zbog ovisnosti o roditeljima, rođacima, slama se mnoga nadarenost – to znam iz vlastitog iskustva!

7. Slika – DORA I PERIVOJ
Mizanscena: Dora stoji s reketom i lopticom za tenis
Narator: Djetinjstvo i mladost Dore Pejačević proteklo je u okrilju obiteljskog imanja u Našicama, u atmosferi istinske kulture i tradicije. Sve je ovdje usmjeravalo Doru prema buđenju stvaralačkih poriva i razigravalo njenu maštu. Osobitu je ulogu u tome imao prostrani, izvanredno njegovan perivoj oko dvorca, široki slavonski krajolici, a u zaleđu nizovi šumovitih humaka Krndije i Papuka. Još i danas jednu zgradu u perivoju nazivamo  Dorin paviljon, iako je onaj iz njenoga vremena nestao u vihoru Drugog svjetskog rata. Današnji paviljon u perivoju podignut je na njegovim temeljima kao manja zgrada osmerokutnog tlocrta na dvije etaže, povezane vanjskim stubištem. Posebnost ove građevine bila je njena vanjština, potpuno obložena drvetom, s ukrasnim detaljima od brezovih oblica, koji su se isticali bijelom bojom kore. Oko paviljona bila je postavljena i drvena ograda od brezovih oblica. U njemu je često boravila obitelj Pejačević, a među njima i Dora. Sačuvana je usmena predaja prema kojoj je u prostoru paviljona bio postavljen glasovir, za kojim je Dora svirala i skladala. U perivoju se Dora zadržavala i zbog još jedne važne stvari u životu plemićkih obitelji onoga vremena, a to je tenis. Obitelj Pejačević je na sjevero-istočnom dijelu perivoja još 1896. godine uredila tenisko igralište. Prema povijesnim fotografijama, zaključujemo da su se tenisom bavili i muški i ženski članovi obitelji Pejačević te njihovi gosti, a i Dora je voljela ovaj sport.
 
8. Slika – DORA I PRVI SVJETSKI RAT
Mizanscena: Dora u uniformi bolničarke stoji uz ranjenika
Narator: Prvi svjetski rat Dora doživljava bitno drugačije od većine pripadnika svoje klase, koji nastavljaju s bezbrižnim životom u poznatim mondenim turističkim sastajalištima dovoljno udaljenima od ratnoga vihora. Dora ostaje u Našicama i s ostalim članovima obitelji, posebno bratom Markom i njegovom suprugom Minkom, intenzivno se uključuje u poslove oko pomoći vojnicima i članovima njihovih obitelji. U zgradi koju je njena baka Gabrijela dala podići kao buduću bolnicu ili dom za starije i nemoćne osobe, bila je organizirana privremena ratna bolnica u kojoj i Dora služi kao bolničarka. Ta zgrada i danas postoji, a Našičani je zovu Stara ambulanta i nalazi se neposredno uz željezničku stanicu Našice Grad. Dora je obnašala dužnost predsjednice našičke podružnice Crvenoga križa a osobno je utemeljila i predsjedala Odborom za podupiranje siromašnih obitelji mobiliziranih vojnika. Car Franjo Josip zbog tih ju je zasluga 1916. odlikovao počasnim znakom Crvenoga križa drugog razreda s vojnom dekoracijom. Uz sve te obveze Dora je nastavila intenzivno stvarati. Glavnina njene simfonije nastala je upravo tijekom ratnih godina, između 1916. i 1918. godine, a u Našicama u jesen 1917. godine nastaje i njena Sonata u b molu za violinu i klavir, op. 43, zvana Slavenska, posvećena čuvenom violinistu Zlatku Balokoviću.
Tijekom rata i u neposrednom poraću raste i Dorin interes za politička pitanja, pa tako tijekom 1920. godine čita desetak političkih brošura koje su joj trebale pomoći u razumijevanju novih političkih i socijalnih okolnosti, kao što su uzroci izbijanja i kraj Prvog svjetskog rata, raspad Austro-Ugarske i novi evropski poredak, revolucionarna događanja u Rusiji i td. Zbog njenog kritičkog stava prema životu tadašnje aristokracije nazivali su je socijalistkinjom. Dora se sve više odvajala ne samo od svoje obitelji, već i društvenog okruženja u kojem je odrastala. U pismu svojoj prijateljici kaže: “Ne razumijem kako se može živjeti bez rada… No, istina je da se ne držim s pripadnicima moje klase; u svemu želim sadržaj i vrijednost, i ¬ni forme ni tradicija ni rodoslovlja ne mogu mi nasuti pijesak u oči...”

9. Slika – DORA I VANKA
Mizanscena: Dora pozira s violinom, Vanka stoji uz slikarsko platno na štafelaju
Narator: Jedini poznati nam slikarski portret Dore Pejačević nastao za njezina života rad je poznatoga slikara Maksimilijana Vanke. Na portretu je Dora prikazana kako sjedi s violinom u ruci, lica i tijela u tričetvrt desnom profilu. Odjevena je u nabranu satensku haljinu bijele boje, poludugih rukava i dubokog dekoltea. Oko vrata visi joj dugačka biserna ogrlica. U lijevoj ruci drži violinu, koju oslanja na krilo, a u desnoj ruci, položenoj u krilu, drži gudalo. Portret je Vanka naslikao, ili barem skicirao 1917. u Našicama, a s Dorom je bio u višegodišnjoj prijateljskoj vezi. Otkrivena pisma razmijenjena između Dore Pejačević i slikara Vanke bacaju više svjetla na okolnosti nastanka ovoga portreta, ali i odnos dvoje umjetnika te neke detalje iz njihovog života i rada, među kojima se u jednome pismu spominje i zmaj Lato. Pod tim se nadimkom krije zanimljiv pripadnik slavonskoga plemstva, Ladislav plemeniti Mihalović, član feričanačke plemićke obitelji, koji tada s roditeljima već duže vrijeme živi u Zagrebu, na glasu kao ljubitelj umjetnosti. Vanka je tijekom Prvoga svjetskog rata boravio u Slavoniji zbog važne likovne izložbe održane u Osijeku 1916. godine, na kojoj je sudjelovao s nekoliko ostvarenja. Njegov portret Dore Pejačević važan nam je i zbog toga što je u pozadini Dorinog lika prikazao i zanimljiv detalj iz perivoja našičkog dvorca. Lijevo od lika uočavamo takozvani poklonac, sliku Majke Božje na jednom velikom stablu. Na žalost, nije nam poznato gdje se ovaj poklonac točno nalazio, zbog čega je podignut niti kako je nestao iz perivoja.

10. Slika – DORINO VJENČANJE
Mizanscena: Dora (u vjenčanici) i Otto stoje, lijevo i desno od njih sjede Teodor i Lila, ostali stoje pokraj i iza njih, djeca čuče sprijeda
Narator: Dora se 14. rujna 1921. vjenčala u Našicama s Austrijancem Ottomarom von Lumbeom. U obitelji zvan Otto, njen je suprug bio brat Dorine intimne prijateljice Rose Lumbe udane Mladota. Dora je četiri dana prije vjenčanja navršila 36 godina, a njen suprug bio je sedam godina mlađi i u to vrijeme već umirovljeni nadporučnik austrijske vojske. Vjenčao ih je Hugo plemeniti Mihalović, brat već spomenutog Ladislava Mihalovića, koji je također rođen u Feričancima. Hugo je bio svećenik, ali i vrstan glazbenik, pa je kao pijanist često izvodio Dorina djela. U Našice su tom prigodom došli brojni prijatelji i rođaci obitelji Pejačević, a bila je to prigoda da se i zapleše, na što pozivamo i vas ovdje prisutne. Poslušat ćemo Dorinu Canzonettu u izvedbi Tamburaškog orkestra „Dora Pejačević“, Šostakovičev Valcer i Presjekaču Ivana Ivančana. Za violinom je profesorica Osnovne glazbene škole Kontesa Dora, Ivana Novaković, a orkestrom dirigira profesor Dean Kopri.

11. Slika – DORINI POSLJEDNJI DANI
Mizanscena: Dora na odru
Narator: Nakon vjenčanja mladi bračni par živi u Munchenu, a u Dorinom stvaralaštvu dolazi do zastoja. U godini prije smrti skladala je samo jednu kompoziciju, Gudački kvartet u C duru, op. 58. Porod prvog djeteta, u relativno kasnoj životnoj dobi, bio je za Doru koban. Poklonivši koncem siječnja život dječaku Theu u münchenskoj klinici za ženske bolesti i porode, teško se razboljela od sepse. Pismo suprugu koje je napisala nekoliko mjeseci prije poroda tragično je obilježeno slutnjom skore smrti. Citat iz tog pisma svjedoči o Dorinim razmišljanjima u tom razdoblju: „Neka Bog dade da Ti naše djete (ako bih Ti ga ostavila) bude na radost – da postane istinski, otvoren, veliki Čovjek-; utri mu putove, no ne sprečavaj ga nikada da spozna patnju koja oplemenjuje dušu, jer će samo tako postati čovjek. Pusti ga da se razvije poput biljke, a ako bi posjedovao veliki talent pruži mu sve što može služiti njegovu poticanju; prije svega daj mu slobodu, tamo gdje je bude zahtijevalo (…) i zato postupaj jednako bude li se radilo o djevojčici ili dječaku“.
    Dora je preminula 5. ožujka 1923. godine u tri sata poslije podne, u 38. godini života. Njen sin Theo svoje rano djetinjstvo provodi u Našicama, odrastajući s bratićima i sestričnama, djecom Dorinog brata Marka, koji umire samo tri mjeseca nakon sestrine smrti, u lipnju 1923. godine.

12. Slika – DORINA SAHRANA U NAŠICAMA
Mizanscena: svi likovi okupljeni, u crnini, drže krunice i/ili molitvenike u ruci
Narator: Nakon smrti Dora je privremeno pokopana u Münchenu. Nakon dva mjeseca (po njezinoj želji) njeni posmrtni ostaci prenešeni su u Našice. Ovako je o tim trenucima pisalo u tisku:
Zadnji ostaci blagopokojne grofice stigoše iz Münchena na našički kolodvor 4. svibnja. Intimna povorka krenu s kolodvora iste večeri oko 8 sati. Cvijećem okićena kola probijaju tamu lagano i neizrecivo tužno. Vlastelinski lugari nose, na dvjema stranama, baklje. Lijes položiše preko noći u franjevačkoj crkvi na odar, ograđen ponosnim palmama i divno iskićen cvijećem. Dana 5. svibnja u 10 sati je svečani rekvijem. Crkva dupkom puna. Pjevačko društvo „Lisinski“ pod vodstvom advokata doktora Hadžije otpjevalo je rekvijem iz Kantuala. Nakon „Libera me“ odigrale su orgulje jednu od prvih pokojničinih kompozicija „Trauermarsch“ kojeg je skladala kad joj je bilo 16 godina...Blagopokojna grofica dobila je ovom manifestacijom doličan iskaz sućuti i osjećajnog poštovanja.
Prerana smrt prekinula je stvaralaštvo prve hrvatske skladateljice, no njeni radovi ostavili su neizbirisiv trag u hrvatskoj i europskoj glazbenoj literaturi te su danas u svijetu poznati kao izuzetno vrijedan dio naše kulturne baštine.